PUCAJ PIČKO BRE

Ove godine već sam nekoliko puta donio odluku da se ženim. Uvijek za istu osobu, s kojom nisam, a vjerojatno i neću biti. Zatim sam donio odluku da prestajem piti, da ću smršaviti, da ću manje psovati, ušedjeti novac, odvajati smeće za reciklažu, prestati jesti u McDonald’su.

Jutro nakon svake od tih odluka probudio sam se, popio litru vode začinjenu s dva Neofena Forte i donio novu odluku – da nikad više neću donositi odluke pijan. I onda ispočetka u začarani krug, u beskonačnu petlju mog kroničnog problema s odlukama.

Na temelju svega toga, logično, odlučio sam donijeti odluku – prestajem donositi odluke i prestajem odlučivati o odlučivanju o donošenju odluka.

Od ovog trenutka, svaki put kad budem trebao donjieti odluku, odlučio sam (znam…) sam sebi reći jedno odrješito, masno, bahato PUCAJ PIČKO BRE!

 

DANI PIVA ILI KAKO (NE) OTIĆI NA HARISA DŽINOVIĆA

Ne doslovno na njega, iako ti brkovi…uf. Haris je bio u Osijeku u sklopu dana piva, pjevao je i ja sam ga čuo. Ne onako kako sam planirao, ali čuo sam ga. Prazan prostor iznad Drave idealan je za nesmetano provođenje zvuka kroz cijeli grad. Ideja je ipak bila ovog vrsnog vokalno-instrumentalnog izvođača čuti na licu mjesta, međutim, izgleda da je još pola Slavonije i Baranje imalo istu ideju, a kako mi nije bila opcija čekati satima u radu za ulaz i, još gore, pivo, odlučio sam promijeniti odluku i zadovoljiti se zamjenskim rješenjem koje se, zapravo, pokazalo dosta dobrim – live cigani u Ruži plus pivo dođe odmah. Prošli smo povoljno. Svirali su mi na uvce Tomu Zdravkovića. Iako taj dan nije padala kiša, Kiša je padala. Jedan life goal manje na listi.

Mutna slika, ali jasan ton

 

DE SI LEPI, KAKO IDE SEKS?

Podnaslov nema veze s onim o čemu planiram pisati u ovom odlomku, samo mi je iz nekog razloga u glavi Raka i nemam pojma je li to dobar ili loš pokazatelj.

Da Pivska ruta ima, recimo to tako, jedinstven glazbeni ukus, opće je poznato. Da isti nerijetko izaziva opće zgražanje i krajnje gnušanje, također nije neka tajna. Da je idealan za bilo kakvu vrstu dernečenja, za opušteno uživanje u putovanju na relaciji npr. Osijek-Vinkovci, za laganu nedjelju popodne ili dizanje živaca svima onima koji se istoga, jel, zgražaju i gnušaju – jest. Nekako su se iskristalizirali sljedeći hitovi:

Ko si ti (S. Matić i A. Prijović) – ova je na listi zapravo čudnim spletom okolnosti. Ljudi, naime, skoro svaki put misle da naručujem pjesmu, a ja u tim okolnostima zapravo budem u takvom stanju da ih zaista pitam tko su. Rezultat je da ne dobijem odgovor, a dobijem pjesmu.

Zlatiborske zore (Ana Bekuta) – pojma nemam kako u svojih 30 godina dosad nisam čuo ovu pjesmu. Odlično ide uz pileći batak i 5th Element IPA.

Taman je (Halid Bešlić) – kao da sve dosad rečeno nije dovoljno sramotno, ovu pjesmu sam prvi put čuo u Patici. Pjesma je, za razliku od okolnosti, zapravo super.

Kamikaza (M. Šuput i C. Salle) – a mislili ste da sam dno dotaknuo s Patikom.

Ima tu još lajtmotiva, ali kužite pattern, a samim time kužite i koliko su mi zadnjih mjesec i pol dana bili funky.

 

ŽUJA (NI)JE ZAKON

Gledam u to Ožujsko prije nekih mjesec dana i razmišljam si „ko si ti da život kvariš mi?“ . Nevjerojatno je kako se karma zna poigrati. Jedino gore od toga da te karma sustigne i kompletno sjebe je da te sustigne i provedeš se brutalno dobro, možda i najbolje ove godine.

Moj hejt prema Ožujskom pivu je nadaleko poznat, čak i više nego Severinin pornić. Ne volim ga, prezirem ga, ide mi na živce, smara me, nemam toleranciju na njegovo postojanje. I onda rođak ima momačku, mjesto radnje Gundinci. Bio je to jedan od onih dana kad je već sumrak, a vani sparina. Žedan, daj šta daš, dobijem Ožujsko. I tako 15-ak puta. Večer prošla odlično, jelo se, pilo se, tamburaši svirali, ekipa dernečila. Šta ti je karma, kad se nadaleko poznati i čuveni vlasnik, suvlasnik i glavni i pomoćni urednik Pivske rute, osvjedočeni hejter i mrzitelj Ožujskog, oteli upravo tim otrovom i još mu bude vrh . Pa ti sad vrati uništenu reputaciju i ugled. Pa kome ja sad da glumim da sam neki autoritet za pivo, neće ljudi više ni cedevitu uzeti po mojoj preporuci.

Kad ujutro shvatiš koliko si zajebao…

Usput, tko nije bio na momačkoj u Gundincima, nije živio. Uvertira u večer uključuje traktor i prikolicu, cca 5 gajbi piva, 5-6 čuturica rakije, tamburaše i 20-ak ljudi unutra te dvosatno krstarenje kroz selo. Priča se da je i pola boce fante bilo unutra, al nije dokazano u praksi. Fun fact – na pola puta smo stali da napravimo resupply – neki dobri čovjek zaustavio je auto pored nas, izvadio još 2 gajbe piva da ne dehidriramo do odredišta, koje je ujedno bilo i polazište.  Ukratko, jedan od boljih derneka ove godine proveo sam navodnjavan Ožujskom pivom. Karmo, kurvo raspala.

Kume brate

Btw i svatovi dva dana kasnije su bili vrh. Arteški bunar i ja imamo povijest. Zapravo, nemamo povijest, nego ja imam ekstremno sramotnu epizodu s jednog njihovog nastupa, ali to nekako i dođe na isto. U jednom momentu kroz mikrofon se čulo „Samo za Kizija!“ i krenula je njihova obrada Cheap Thrillsa. Nemam pojma kako su znali da obožavam tu verziju. Možda je imalo utjecaja to što sam se na svakoj stanci vrzmao oko njih kao napaljeni groupie i pričao kako mi je to njihova omiljena stvar koju sam čuo na Youtubeu. Pričao sam još i tonu drugih budalaština, al dečki, dobri kakvi jesu, potrudili su se istolerirati me bez većih incidenata. Kako god, osjećao sam se vrlo posebno, suza mi je prala oko, a Osječko pivo (dvaput me nemoš sjebat na Žuju) i konjak vene. Da se ipak oko tih svatova ne vrti sve oko mene, red je reći – Vedrana i Đuro, sretno vam bilo, nama je bilo vrh!

Dobri neki momci, čvrsti neki živci

 

TEK ŠTO ŽIVOT ZAMIRIŠE, A MLADOSTI NEMA VIŠE

Ušao sam u četvrto desetljeće života. Bliže sam četrdesetoj nego dvadesetoj. Valja se početi brinuti za neke stvari u životu. Za početak, ušao sam u deal s kolegom da podijelimo jedno grobno mjesto o istom trošku. Kad kucne i taj čas, prvo ćemo se malo stiskati, ali kažu da se u tim okolnostima relativno brzo smršavi i poslije više nema tih problema.

Prema nekim društvenim normama dosad sam trebao imati posao, ženu, nekretninu (ne brkati sa ženom), dvoje djece, psa, auto i kredit. Umjesto toga, imam nešto malo višnjevače na stolu (ne može uvijek biti pivo, s vremena na vrijeme treba na njivi posijati neku drugu kulturu da bolje rađa ili tako nešt), džepni češalj, pola salame s povrćem u frižideru, bicikl i pedeset praznih pivskih boca. I posao.

Prošlo je godinu dana od bratovih svatova, počinju polako opet one „a šta ti čekaš“ fore. Ne kuže ljudi da ja prije nego odslužim vojsku neću ni razmišljati o ženidbi, osim kad se opet napijem na ciganima, al to je nešt drugo. Znači, planiram odslužiti vojsku, pitate? Ne.

Mogao bih reći da me zato nije bilo mjesec i pol dana, da sam dolazio k sebi od godina. I alkohola. Da ne mogu više pisati o pivu i takvim trivijalnim temama jer moram razmišljati o zasnivanju obitelji, o očuvanju obiteljskog imena (zapravo prezimena), o svojoj budućnosti, o zimi koja dolazi, o migrantima (domaćima i stranima), o Kolindinom mlijeku, o natalitetu… Na sve to u ovom momentu imam reći samo jedno…

PUCAJ PIČKO BRE!

kizivat01 Written by:

2 komentara

  1. JasJug2
    rujan 29, 2018
    Reply

    👍🍻♥️

  2. Slađana
    listopad 1, 2018
    Reply

    Ovo je užas, nisam mislila da imaš ovakve stavove.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *