Osijek je još živ i pije pivo

Ponekad pijem vodu. Najčešće dok se tuširam pa mi malo uđe na prevaru, ali nekad baš namjerno sipam vodu u čašu i popijem. Nije loša ta voda tu i tamo. Voda iz slavine (ABV 0%), pipača, česmovača, u većini Hrvatske je pitka i nezagađena. Znači, sjedi-vozi, sipaj-popij. Ono što me zbunjuje je da se ta ista voda prodaje u bocama i ljudi ju kupuju. Svi imaju slavinu doma, u školi, na poslu, ali svejedno kupuju vodu u plastici, po cijeni većoj od cijene npr. mlijeka, koje ima nutritivnu vrijednost. Po cijeni većoj od nekih piva, koja također imaju nutritivnu vrijednost. Je li svijet poludio ili sam ja? Nije isključeno ni oboje odjednom, ali evidentno da tu nešto ne štima, kako bi to rekao nogometni eksperat Vlaović. Btw, nedavno sam pročitao da jedan lik za masne pare prodaje masnu vodu u kojoj su se prethodno kuhale hrenovke. Još jednom – čovjek prodaje hot dog water i ljudi to kupuju i piju. Kako smo uopće dogurali do ovog nivoa civilizacijskog razvoja? Ako ništa, kupite bar pivo, manijaci!

 

U KAFANI SLOŽNA BRAĆA

Zapravo sinoć nismo bili u kafani, samo mi se sviđa kako zvuči.

S vremena na vrijeme treba odraditi večer s ekipom uz kazan i vatru (cuga se podrazumijeva) i to uglavnom prođe dosta dobro, a kad u jednadžbu ubaciš karaoke set, večer eksponencijalno dobije jednu dimenziju ludila više. Bitka za mikrofon bila je bespoštedna i surova i pravo je čudo da je prošla bez žrtava, a konačan ishod je taj da smo vrlo vjerojatno dobili novu kafansku zvijezdu. Drago Matijeviću, pakiraj kofere.

Samo naizgled pitoma ekipa.

 

Dodao bih još, mada je suvišno za reći, da je bilo i piva. Moglo je biti štošta, mogao se kupiti Staropramen, Karlovačko, božemiprosti Ožujsko… Ali kad kolegica napravi pravi izbor i donese Paulaner Original Muenchner Hell premium lager(ABV 4,9%), ultimativni respekt je zaslužen. Žena jednostavno zna, a kad žena zna, svemir je odmah ljepše mjesto.

Sve u svemu, sinoć gulaš i pivo, ujutro Lekadol i voda, tako to nekako ciklički ide.

Hladi mi se vatra.

 

NEMA MIRA ZA DUŠU UMORNU

A kako svijet nije odlučio stati samo zato što se ja nisam naspavao, a vani je Osječka ljetna noć, na pomalo neugodnih 18 stupnjeva, trebalo je i tu izvršiti izvide. Na trgu live svirka, kućice s kobasicama i craft pivima, skupilo se svijeta, sve standardno, nema zamjerki. U Sakuntali također glazba, Sofa i slični sadržaji, ali je od piva dostupan samo mali Beck’s po cijeni 15 kn. Sramotno i klošarski. Kao da je u pitanju party na Zrću, a ne zabava u parku u Osijeku. Da je samo malo više vizije u Osječkoj pivovari, vladali bi gradom, a ovako ih u mozak jebe i tržište im otima Beck’s, i to mali! Prvo Pannonian, a sad i Sofa. Čekam jesen da pijem Beck’s i na Danima piva.

Na trgu ipak Osječko, a na slici Jason Statham s pratnjom.

 

A kad je već bal, posjetili smo i ReArt festival, okupljalište i izložbu raznih umjetnika, kreativaca i sličnog svijeta koji, ako sam dobro skužio, recikliraju smeće i od njega rade umjetničke instalacije i slične kerefeke, a nekad također opet naprave smeće. A nekad i stvarno cool stvarčice. Ima svega.  S obzirom da sam se svega 20 minuta prije dolaska ondje probudio iz 39-minutnog popodnevnog sna, nisam bio baš raspoložen za to pa sam sve to skupa doživio kao skupinu hipija u šumi, ali koncept je zanimljiv. Između štandova bilo je ekipe za stolovima koja je ispijala pivo. Nisam uspio razlučiti radi li se samo o guštanju ili su i oni svojevrsna umjetnička instalacija s nekakvom porukom tipa npr. spasimo dupine. Iz nekog razloga, imao sam zbilja neugodan osjećaj da sam okružen veganima, iako za to nije bilo nikakvih indikacija, ali me iznutra poprilično uznemirilo.

Kako god, ima još života u Osijeku, nisu svi u Irskoj, a pivo, kao tkivo, zajednički je nazivnik svim manifestacijama u ovom trenutku.

Tegle, cvijeće, pepeljara i pivo. Jesam li ja sad umjetnik?

 

I JARE I PARE

Dođeš kući s posla, kasno je popodne i sve što želiš je dići sve četiri u zrak uz jednega ladnega, ali ne voliš craft/visok je datum/sve navedeno, preostaje ti jedino napojiti se nečim iz sekcije piva za pliće džepove. Nekad je prilično teško izbjeći zamku, tj. smeće koje upakiraju u ambalažu da sliči pivu, ali vrijedno osoblje Pivske rute – glavni urednik, pomoćni urednik, generalni menadžer, tehnički direktor, blagajnik, tajnik i domar – svi objedinjeni u jednu osobu, mene, je tu da ti pokaže put. Rutu, jel. Neke mine koje treba izbjegavati su već prokazane u ranijim objavama, bit će ih još, a ovaj put, malo za promjenu, imam preporuku.

Vrlo simptomatično, sad već nimalo iznenađujuće, dolazi iz Lidla, a ime mu je Perlenbacher Premium Pils (ABV 4,9%). Ništa u njemu nije revolucionarno i inovativno, a ne treba ni biti. Perlenbacher je dokaz da se bez nepotrebnog otkrivanja tople vode, samo kvalitetnim balansiranjem već postojećih formula, može napraviti sasvim korektno pivo za poslijepodne radnog dana. Taman dovoljno gazirano, umjerene gorčine, relativno lagano i prilično pitko, ako je dobro ohlađeno, ovo pivo će bez dileme okrijepiti svako napaćeno nepce domaćeg radnog čovjeka. Bez obzira pije li ga se uz gibanicu, podrigušu vulgaris ili samo uz kikiriki dok gledaš kako favoriti SP-a polagano ispadaju, uz Perlen će sve biti ok.

A kad već pričamo o preporukama, ovo ispod nisam još probao i osjećaji su mi pomiješani, ali čim se ukaže prilika, javim dojmove.

Iskreno, više me zanima aroma nego okus.

kizivat01 Written by:

Be First to Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *