Nekako mora početi

Priča je jednostavna.

Volim pivo.

Ne na način da sjedim pred trgovinom i kupujem bocu po bocu bez plaćanja kaucije. Mada je i to način, u određenoj mjeri degradirajuć, ali vrlo ekonomičan. Nisam isprobao, al ne osuđujem.

Moja priča ipak ima nešto drukčiji tok. Zapravo, bilo bi izuzetno žalosno, čak tragično, da sa svojih nepunih 30 godina pripadam gorespomenutoj ekipi.

 

U POČETKU BIJAŠE NAIVNO…I OČEKIVANO

Sjećam se kad sam prvi put probao pivo. Bar mislim da se sjećam. Ajmo reći da je to bilo tamo negdje s 13-14 godina. Doslovno sam ga probao, nije mi se svidjelo. Gorko i nema onaj fini šećerni okus kao sokovi koje sam većinom konzumirao. U toj nekoj adolescentskoj dobi nekako se od cuge najviše isprofilirao bambus, što je i logično – poznat okus pomiješan s Ribarom iz lokalne trgovine. Za 20-ak kn imaš 2-3 litre cuge (pozdrav svima koji se sjećaju Migos ili Bimbo cole – 2 litre za 6 kn). Jest da smo ga nekad miksali u plastičnoj vrećici u kojoj smo donijeli sav sadržaj iz trgovine. Vjerujem da je to ona inteligencija koja se traži u specijalnim postrojbama – otiđi na od točke A do točke B, izvrši misiju s ograničenim resursima, vrati se na točku A. Po mogućnosti na vlastitim nogama, uz minimum buke i bez povraćanja unutar kuće, ako je ikako moguće. Većinom je finkcioniralo. Basic training passed.

 

Međutim, nekako je ipak u priču došlo pivo. Bez zajebancije, da radim listu, to bi, po mom mišljenju, bila jedna od najboljih stari koja mi se ikad dogodila. Kad kao klinac imaš 50 kn za subotu uvečer, gledaš da onih 20 kn svedeš na manji iznos kako bi imao veći manevarski prostor i veću moć ponavljanja tokom večeri, a i sljedeći dan, ako zatreba. Ako me pamćenje dobro služi, litra Pana u plastici je bila cca 10 kn. Nećemo se lagati, nitko od nas nije počeo piti pivo zato što smo ga cijenili i željeli naučiti više. U toj nekoj dobi jednostavno želiš izaći van i napiti/nazujiti se. Spomenuo sam ranije da moji prvi kontakti s pivom nisu bili baš ljubav na prvi pogled. Ipak, ja sam čovjek koji će uvijek dati drugu priliku. Ponekad i šestu, sedmu… Nije to generalno dobro u životu, ali u ovom slučaju nisam požalio. Kao i sa svakim pićem, u konačnici shvatiš da je težak okus samo u prvoj trećini boce. Dublje u boci cuga čudesno postane puno ukusnija. Sjećam se jednog prvog maja i boce Ribara, točno je tako bilo. Ali ovo je ipak pivska priča. Međutim, nekako kad razmislim, u tom nekom razdoblju mogu reći da sam više samo pio pivo nego što sam zapravo uživao u njemu. Bilo mi je samo sredstvo, kao i većini srednjoškolaca. Ono, cura s kojom bih zabrijao na obostrano zadovoljstvo, ali nije tu bilo nešto puno ljubavi. Ne zvuči lijepo, ali što da sad maskiram kako je bilo…tako stvari nekako idu kad si mlad. Kvantiteta, ne kvaliteta.

 

POREMEĆAJ U SILI

Kad sam ušao u dvadesete, nekako sam više počeo cijeniti zlatnu tekućinu i višesatno ispijanje iste na proljetnom/ljetnom/jesenskom…pa i zimskom suncu. Ok, bilo je još tu DC druženja, trošile su se dvolitre, ali pravi gušt je ipak bio zavaliti se u stolicu u lokalnoj birtiji i uživati nekoliko sati u nekoliko boca Pana ili Karlovačkog i pritom s kumom lamentirati o definiciji parseka te protoku vremena u središtu crne rupe. Da, nismo kao normalni ljudi komentirali sportske rezultate i aktualna zbivanja u državi. Osim Formule 1. Jeste znali da u Formuli 1 nema crveno-žuto-zeleno svjetlo, nego samo crvena, i to njih pet komada? Ako sam dobro shvatio, smije se proći kroz crveno, ali tek ono zadnje, peto. Kum to obožava i kaže da je to sport. Ok, neka, kumašine, dobar si čovjek generalno, nek ti bude. E sad, kao što se Staljingrad smatra prekretnicom na istočnom bojištu (znalci, ako sam pogriješio, samo me pustite da se malo rasipam), tako se upavo u toj birtiji, caffe bar Shadow, popularnoj Sjeni u Tenji, dogodilo nešto što mi je odškrinulo vrata prema novim pivskim horizontima – dobili su pšenični Pan.

Da mi je netko tada rekao da ću desetak godina kasnije živjeti ovaj prizor, rekao bih mu…yeah, bitch!!!

 

Možda se iz današnje perspektive gdje imamo tisuću i jedno craft pivo sa sto boja i okusa čini smiješno, ali u selu gdje je dotad postojao samo svijetli lager i poneki radler (gnušam se i pisati to) došlo je nešto novo, drukčije. Da bude jasno, bilo je to negdje 2006-2007 godine ako me pamćenje dobro služi. Nije tad ni internet bio na razini kao danas, smartphone nije imao nitko, ADSL je tek krenuo, razne specijalizirane stranice nisu postojale, na Facebooku nije bio skoro nitko, a nije nam ni palo na pamet googlati kakvih sve piva ima, jedva smo znali što znači googlati. U tom nekom ograničenom okruženju, došlo je pšenično pivo – gusto, neprozirno, ukusno. Doslovno kolač u tekućem stanju. Izuzetno nam se svidjelo. Dok jednog dana konobar nije rekao da ga više nema i da neće dolaziti. A taman smo se navikli. Bilo je lijepo dok je trajalo. E, nekako to smatram početkom cijele jedne nove ere. Naravno, kao i sa izabranim narodom svojevremeno u pustinji, bilo je tu još par godina lutanja, međutim…

 

…I BI SVJETLOST

…bilo je to je anno domini 2012. i Mirko Filipović je imao prvu od svojih zadnjih borbi ikada. Otputovala ekipica, pazite sad, Opel Kadettom iz Osijeka u Zagreb, Podravskom. Ne lažem, a imam i svjedoke, da smo na dionici od Bjelovara do Zagreba obišli najmanje jedan BMW. Jebote, što je taj Kadett išao s četvoricom unutra. Došli ranije, imamo vremena. Ajmo nešt pojest-popit. I eto nas u Ilici, Medvedgradska pivnica. Svi smo za nju čuli, nitko dotad nije probao – četiri Gričke, molimo! Jaki tamni lager, 7.5% alkohola, mrzla krigla nakon par sati putovanja… Bila je to moja prva pivnica u pravom smislu riječi i bio sam oduševljan svime, od ambijenta do kvalitete piva. Na odlasku smo svaki kupili pack od 6 komada. E sad, ako pšenični Pan smatram Ozom svog pivopijstva, Grička vještica je bila moji Sopranosi. Razumijem da neki koji ne prate televizijske serije neće shvatiti, ali referenca mi je predobra da bih ju izostavio.

Hram koji je zidan godinama i još uvijek čvrsto stoji unatoč tome što sam davno odselio.

 

Što kaže Mile K. (nije Kitić), tako je valjda sve to krenulo. Sljedećih 6 godina neću sažimati u novom odlomku. One će, kao još bezbroj drugih tema, biti dio ovog bloga ubuduće. Poanta je bila ukratko približiti vam neki moj životni pivski put. Nešto slično kao prvi nastavci Iron Mana, Captain Americe i Thora. E sad, koliko sam mudriji postao, ako uopće jesam, što sam sve naučio, kakva piva isprobao, iskustva doživio, što bih preporučio, što bih želio ostvariti…do svega toga ćemo polako doći u sljedećim objavama. Moj count u ovom trenutku broji nešto preko 100 popijenih unique piva. Nije impresivno, ali nije ni za baciti. Ono što želim je svima zainteresiranima približiti iz svog iskustva kakva sve piva postoje, proširiti im horizonte, izbrisati granice…nešto kao pivski Schengen. Također željno iščekujem s pivopijama većeg levela prokomentirati što i kako, razmijeniti iskustva, nešto novo naučiti, možda dobiti poneki hejt, ali i lajk. Uz sve to, naći će se tu i poneka naizgled nevezana tema u kojoj će pivo biti tek nevini prolaznik, a ne direktni sudionik. Gledam sad da završim nekom efektnom rečenicom, kineskom mudrošću ili nečim takvim, ono, svako putovanje počinje prvim korakom i sve to što ide s tim… Ali neću, pusti to, bit će prilike, ovo je tek (predugi) intro.

 

Čitamo se vrlo brzo opet.

 

kizivat01 Written by:

4 komentara

  1. Dubliner Leprechaun
    lipanj 2, 2018
    Reply

    #kiziizdrzi

    • kizivat01
      lipanj 3, 2018
      Reply

      Kao i uvijek dosad 🙂

  2. Ružica
    lipanj 23, 2018
    Reply

    Odlično 😊

    • kizivat01
      lipanj 27, 2018
      Reply

      Hvala 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *